Izložbe


10.09.2010. - 10.10.2010. 

Ivana Jelavić: "Mali pogledi"

    

Postoje situacije koje nas zovu na to da probamo usporiti vrijeme kako bi mogli prepoznati trenutke i prizore koji neumoljivo izmiču pamćenju. Sa željom da ih zadrži Ivana Jelavić arhivira suptilne dječje kreacije koje ostaju nakon igre, to su imitacije svakodnevnih situacija pretočene u umanjenu dječju scenu za igračke.
Upravo tim prenošenjem preokreće se odnos stvarnog i imaginarnog, nestaje njihova granica. Pitamo se koji je svijet stvaran, a koji je dječja igra? Kako se Auto i autić na parkingu nadopunjuju, ne osporavajući se, mirno stopljeno koegzistiraju ovjekovječeni fotoaparatom.
Iz digitalnog obiteljskog arhiva izdvojene su fotografije s igračkama koje kreiraju preslike stvarnih, mogućih, viđenih ili izmišljenih situacija, kojima je kreirana privremena stvarnost, te scene s penjačem na stijeni, roniocem i brodom u kadici poniru ispod površine, plišane životinje u vrtu kreiraju kazališnu scenu, imaginarij dječje stvarnosti, uče nas gledati stvari drugim očima, otvaraju novu perspektivu, perspektivu drugog kao moguću stvarnost.
Fotografije iz druge skupine su snimila djeca, njihova
perspektiva vidljiva je iz kuta snimanja, izbora motiva, rezanih kadrova, približavanjem i udaljavanjem prema motivima koje snimaju. Njihove fotografije čitaju se kao nizovi slika, niz točaka zaustavljanih u kretanju, bilješke obrnutih analogija sa stvarnim veličinama, pokrenute priče.
U jednom ciklusu istražuju pogled s prozora kuće, ispituju se moguće vizure iz određene pozicije. Bilježe svijet oko sebe u kretanju onako kako ga vide, a iako ih nema na fotografijama njihovo prisustvo je posvuda.
Tek, naznačeno konkretno prisustvo malog fotografa kroz njegovu sjenu, pojavu malog fotografa čini vidljivom, kako kaže Michel Foucault u Drugim prostorima, sjena nam omogućuje da se vidimo tamo gdje ne postojimo.
Davorka Perić

Postoje situacije koje nas zovu na to da probamo usporiti vrijeme kako bi mogli prepoznati trenutke i prizore koji neumoljivo izmiču pamćenju. Sa željom da ih zadrži Ivana Jelavić arhivira suptilne dječje kreacije koje ostaju nakon igre, to su imitacije svakodnevnih situacija pretočene u umanjenu dječju scenu za igračke.Upravo tim prenošenjem preokreće se odnos stvarnog i imaginarnog, nestaje njihova granica. Pitamo se koji je svijet stvaran, a koji je dječja igra? Kako se Auto i autić na parkingu nadopunjuju, ne osporavajući se, mirno stopljeno koegzistiraju ovjekovječeni fotoaparatom.Iz digitalnog obiteljskog arhiva izdvojene su fotografije s igračkama koje kreiraju preslike stvarnih, mogućih, viđenih ili izmišljenih situacija, kojima je kreirana privremena stvarnost, te scene s penjačem na stijeni, roniocem i brodom u kadici poniru ispod površine, plišane životinje u vrtu kreiraju kazališnu scenu, imaginarij dječje stvarnosti, uče nas gledati stvari drugim očima, otvaraju novu perspektivu, perspektivu drugog kao moguću stvarnost.Fotografije iz druge skupine su snimila djeca, njihovaperspektiva vidljiva je iz kuta snimanja, izbora motiva, rezanih kadrova, približavanjem i udaljavanjem prema motivima koje snimaju. Njihove fotografije čitaju se kao nizovi slika, niz točaka zaustavljanih u kretanju, bilješke obrnutih analogija sa stvarnim veličinama, pokrenute priče.U jednom ciklusu istražuju pogled s prozora kuće, ispituju se moguće vizure iz određene pozicije. Bilježe svijet oko sebe u kretanju onako kako ga vide, a iako ih nema na fotografijama njihovo prisustvo je posvuda.Tek, naznačeno konkretno prisustvo malog fotografa kroz njegovu sjenu, pojavu malog fotografa čini vidljivom, kako kaže Michel Foucault u Drugim prostorima, sjena nam omogućuje da se vidimo tamo gdje ne postojimo.


Davorka Perić







2017.


OD RIMSKE KUĆE DO BIOGRAFSKOG MUZEJA VLAHA BUKOVCA


2016.



2015.



2014.



2013.



2012.



2011.



2010.



2009.



2008.



2007.



2006.



2005.



2004.